Novosti

Rješenje br. I Kž 908/05-6

 


          REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
               Z A G R E B

Broj: I Kž 908/05-6

 

R J E Š E N J E


         Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Marijana Svedrovića, Dražena Tripala  i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ane Magaš zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 01. rujna 2005. godine, broj K-29/05, u sjednici održanoj dana 09. veljače 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

r i j e š i o   j e:

      I Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. Ane Magaš, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

      II Protiv opt. Ane Magaš produljuje se pritvor.

Obrazloženje

      Pobijanom presudom opt. Ana Magaš proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju devet godina i šest mjeseci.

      Temeljem čl. 63. KZ-a, u izrečenu kaznu zatvora optuženici je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. ožujka 2005. godine pa nadalje.

      Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženica je oslobođena dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

      Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a, oštećenici su upućeni svoj imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici.

      Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. Ana Magaš.

      Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno presudu preinačiti i optuženicu osuditi na strožu zatvorsku kaznu.

      Opt. Ana Magaš, putem svog branitelja Marka Marinovića odvjetnika iz Zadra, žali se zbog svih žalbenih osnova te predlaže prvenstveno ukidanje pobijane presude, a tek podredno njeno preinačenje u smislu žalbenih navoda u pogledu  kaznenog djela i odluke o kazni.

      Odgovor na žalbu nije podnesen.

      Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika usvojiti kao osnovanu, a žalbu optuženice odbiti kao neosnovanu, u čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravko Palijaš.

      Žalbe državnog odvjetnika i optuženice, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osnovane su.

      Premda opt. Ana Magaš u žalbi navodi kako se žali zbog svih žalbenih osnova, znači i zbog povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, iz sadržaja žalbe očigledno proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

     Ispitujući pobijanu presudu u skladu s čl. 379. st. 1. i 2. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dakle ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

     U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud, dijelom prihvatio obranu optuženice i izmijenio činjenični opis kaznenog djela bez da je na pouzdani način utvrdio da li je moguća situacija u kojoj je optuženica ubola nožem oštećenika dok je bila pritisnuta preko kuhinjskog elementa iznad perilice za suđe, u trenutku kada ju je oštećenik lijevom rukom držao za vrat a desnom obuhvatio obje noge. Sud nije utvrdio da li je optuženica, obzirom na opisani položaj dok se nalazila sučelice oštećeniku i obzirom na raspored kuhinjskih elemenata u skučenom prostoru, bila u mogućnosti otvoriti ladicu, potom uzeti nož i naposljetku ubosti oštećenika u predio desne strane leđa. Državni odvjetnik tvrdi kako optuženica "… iz tog položaja nije nikako mogla dosegnuti do druge ladice na elementu …", a sud ovu dvojbu nije razjasnio. Ukoliko se odnosni događaj odigrao u kuhinji, sud nije razjasnio niti kako se nož našao u hodniku kod vrata dnevnog boravka a što proizlazi iz zapisnika o očevidu (list 10 spisa).

     Činjenično utvrđenje dinamike odnosnog događaja u kuhinji, ali i nedvojbena činjenica da je optuženica zadala nožem udarac u leđa oštećenika, zahtijevalo je detaljnije obrazloženje namjere optuženice, poglavito stoga jer joj je optužnicom stavljena na teret izravna namjera, a sud prvog stupnja je zaključio kako se radi o nešto blažem obliku krivnje, neizravnoj namjeri. Za razjašnjenje ove odlučne činjenice nije bila dostatna rečenica u pobijanoj presudi koja glasi "Ne radi se o postupanju u izravnoj namjeri, budući je ista prestala s napadom nakon što je zadala jedan ubod" (list 18, alineja 2 pobijane presude). Naime, izravna namjera se može očitovati i u jednom jedinom udarcu, odnosno ubodu. Izravna namjera postoji onda kada kod počinitelja postoji svijest o svim obilježjima kaznenog djela i htijenje njegovog počinjenja. Sud je morao utvrditi sve subjektivne odrednice koje zakon traži za namjeru. Radi se o psihičkim činjenicama koje se ne mogu utvrditi izravno već putem vanjskih manifestacija ponašanja, pa je ovo utvrđenje ponekad vrlo složeno. Međutim, ono mora dovesti do zaključka koji se može prihvatiti kao nedvojben. Naravno, ukoliko je sud u dvojbi uvijek će se odlučiti za blaži oblik krivnje, ali to mora na odgovarajući način i obrazložiti.

     S time u svezi, utvrđenje suda kako je "… optuženica dobro znala što traži i kojim sredstvom, opasnim oruđem, zadaje udarac u leđa oštećenika …" (list 14, alineja 5 pobijane presude) nije stavljeno u korelaciju sa izloženim mišljenjem vještaka prof. dr. Borbena Uglešića, čiji nalaz je sud prihvatio u cijelosti, kako je "… sasvim moguće da optuženica nije bila svjesna niti da je znala u danom trenutku da u ruci drži nož …" (list 313 spisa). Obzirom na navedeno, sud je ovu odlučnu činjenicu morao nedvojbeno utvrditi kako bi mogao pravilno zaključivati o svijesti i htijenju optuženice u trenutku kada nožem zadaje udarac u leđa oštećenika.
 
     I optuženica je u pravu kada tvrdi kako je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer sud nije utvrdio sve odlučne činjenice dok je neke utvrdio pogrešno.

     Kako bi ocijenio vjerodostojnost obrane optuženice sud je morao svestrano utvrditi sve relevantne činjenice i izvesti potrebne dokaze. Kada je prihvatio, kao vjerodostojnu, njenu obranu da ju je oštećenik u kuhinji pritiskao i stezao i kada se iz izreke pobijane presude može zaključiti da je optuženica bila napadnuta, sud je morao odgovoriti na ključno pitanje, koje opravdano navodi žaliteljica u svojoj žalbi, zašto onda "…nije mogao prihvatiti njenu obranu da je konkretni nož … upotrijebila u cilju obrane i otklanjanja napada na nju od strane oštećenika …".

     Umjesto utvrđivanja odlučnih činjenica vezanih poglavito uz tragični događaj u stanu, sud se fokusira na raniji događaj u disco clubu „Gotham“ iz kojeg izvodi pogrešan zaključak kako je optuženica bila u „…protupravnom napadu…“ (list 16, alineja 2 pobijane presude).

     U pravu je optuženica kada tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja kako "… nema nikakve sumnje da je pojavljivanjem s drugim muškarcem na javnom mjestu, na kojem se nalazi i njezin suprug, optuženica iskazala da oštećenika ne poštuje uopće ili makar u dovoljnoj mjeri, te ga je na taj način uvrijedila, odnosno napala njegovu čast i dostojanstvo …" (list 11, alineja 3 pobijane presude). U našem kaznenom zakonodavstvu kriminalizirana je samo namjerna uvreda, a sud se voljnom komponentom, u ovom slučaju, uopće nije bavio.

    Nadalje, da li neka radnja ima uvredljiv karakter mora se procjenjivati po objektivnim kriterijima, a ne prema nečijem subjektivnom osjećaju. Vodeći računa o društveno usvojenim mjerilima shvaćanja časti i njenog povređivanja u kontekstu ravnopravnosti spolova i Ustavom zajamčene zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, ovakvim svojim postupkom na javnom mjestu, optuženica nije napala ničiju čast i dostojanstvo.

     Pogrešno je utvrđenje suda prvog stupnja da je reakcija oštećenika, koji je u disco clubu ugledao suprugu u pratnji nepoznatog muškarca, kada joj se obratio riječima "kurvo, je li ti ovo dečko, je li to Matilda", bila logična, razumljiva, „…čak i vrlo suzdržana …“ (list 11, alineja 4 pobijane presude) jer se radilo o odgovoru na nanesenu mu uvredu. Kada se već sud prvog stupnja, nepotrebno, bavi pitanjima uvrede, onda treba reći kako je oštećenik ovakvim riječima, ukoliko ih je doista izgovorio, napao na čast optuženice a ne obratno.

     Sud prvog stupnja analizirajući postupke oštećenika i optuženice prije tragičnog događaja u stanu, zaključuje kako se „…provokacija…“ optuženice ne završava u disco-clubu. Ona je "… svjesna da je uvrijedila oštećenika …", kreće prema stanu u kojem stanuje zajedno s oštećenikom i zajedničkim djetetom, zatim "… uporno lupa i zvoni htijući ući u stan…", iz čega sud pogrešno zaključuje kako je optuženica "… provocirala oštećenika, tražeći zapravo sukob …" (list 16, alineja 4 pobijane presude). Takav zaključak je pogrešan i nije utemeljen na utvrđenom činjeničnom stanju.

    Sud prvog stupnja pokušaj optuženice da se vrati u svoj stan pogrešno naziva provokacijom i izravno ga, po principu kauzaliteta, veže uz njenu odgovornost za tragični događaj koji je uslijedio. Premda sud ne dvoji kako je po ulasku u stan oštećenik zadao optuženici ukupno tri udarca, koji su za posljedicu imali nastanak tjelesnih ozljeda (list 17, alineja 2 pobijane presude) pogrešno zaključuje, kako nužne obrane ne može niti biti jer optuženica „…neadekvatnim činima faktično sebi nije priskrbila pravo na nužnu obranu…“ (list 18 alineja 4 pobijane presude). Međutim, nikakvih logičkih i pravnih argumenata nije dao kako bi argumentirao svoju tvrdnju da je optuženica napala čast i dostojanstvo optuženika, da ga je provocirala i da je, naposljetku, sama skrivila napad.

    Nužna obrana je doista moguća samo protiv protupravnog napada. Zato nije moguća nužna obrana protiv nužne obrane. Dakle napadač dok traje napad ne može se pozivati na nužnu obranu u odnosu na osobu koja se brani od njegovog napada. Međutim pogrešno je utvrđenje suda kako je optuženica bila napadač na oštećenika zato jer je bila u disco clubu „…s muškarcem koji je njezinom suprugu potpuno (nesporno) nepoznat…“ (list 11 alineja 2 pobijane presude) i zato jer je htjela ući u svoj stan.

    Slijedom iznesenog pogrešno je utvrđenje kako se oštećenik samo branio od protupravnog napada optuženice.

    U pravu je optuženica kada u žalbi tvrdi kako, prema činjeničnom stanju utemeljenom na vještačkom nalazu i mišljenju dr. Josipa Škavića (list 220 spisa), proizlazi da je ona zadobila tzv. obrambenu ozljedu na desnoj podlaktici iz čega se, za sada, može zaključiti kako se „…branila a ne napadala…“. Isto je tako u pravu kada tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja kako je došlo „…i do fizičkog sukoba…“ (strana 13 alineja 2 pobijane presude), jer prema, za sada, utvrđenom činjeničnom stanju proizlazi kako je oštećenik bio
fizički aktivan i tukao optuženicu, koja se „…sklupčala…stisla kod ulaznih vratiju…“ a što je sud ocijenio „…prihvatljivom obranom optuženice…“ (list 13 alineja 3 pobijane presude).

    Imajući u vidu da je sud prvog stupnja prihvatio obranu optuženice kako je bila napadnuta u kuhinji, a kraj nesporno utvrđene činjenice da je zadala udarac nožem u leđa oštećenika i tako ga usmrtila,  postavlja se pitanje da li se pri tome radilo o napadu ili obrani, da li se radilo o nužnoj obrani i ukoliko se radilo, koja je obrana u konkretnom slučaju bila potrebna da bi se mogla označiti nužnom.

    U pravu je optuženica kada tvrdi kako sud prvog stupnja nije ni pravilno niti potpuno utvrdio činjenično stanje uslijed čega je, za sada, preuranjen zaključak kako nije postojala ni nužna obrana niti prekoračenje nužne obrane.

    Potreban je izvjestan razmjer između napada i obrane a da bi se ona mogla označiti nužnom. Međutim, ovo ne treba shvatiti tako da onaj koji se brani ne smije nikada nanijeti težu povredu od one koja njemu neposredno prijeti. Pitanje neophodne potrebe neke obrane mora se cijeniti obzirom na konkretnu situaciju, a poglavito obzirom na jačinu i intenzitet napada te sredstvo i mogućnosti koje napadnuti ima u tom momentu na raspolaganju. Za mjeru potrebne obrane važna je proporcionalnost između intenziteta napada i obrane, a ne proporcionalnost između napadnutog i u obrani povrijeđenog dobra. Onaj koji je u stanju nužne obrane ne mora bježati ispred napadača, već je ovlašten u granicama nužne obrane povrijediti napadačevo dobro.

    Da bi se radilo o prekoračenju nužne obrane počinitelj se mora nalaziti u nužnoj obrani koju je prekoračio. Radi se dakle o prekoračenju intenziteta opravdane obrane, o uporabi takvih obrambenih postupaka koji nisu neophodno potrebni za odbijanje istovremenog, protupravnog napada. U konkretnom slučaju, ukoliko se radilo o napadu oštećenika, potrebno je utvrditi da li je ubod nožem u leđa bila proporcionalna obrana njegovom napadu koje se manifestiralo u držanju za noge i stezanjem vrata optuženice. Pri tome treba cijeniti utvrđene tjelesne ozljede optuženice (list 218-220 spisa) ali svakako i okolnosti cijelog događaja.

    Sud na više mjesta, prilikom utvrđivanja subjektivnih elemenata, spominje svijest optuženice i njeno "dobro znanje" kojim to sredstvom zadaje udarac u leđa oštećenika. Međutim, nasuprot takvom utvrđenju suda, stoji utvrđenje psihijatrijskog vještaka prof. dr. Borbena Uglešića koji je zaključio kako je psihičko stanje optuženice u vrijeme učina, bilo označeno snažnom provalom afekta straha koji je utjecao na sposobnost shvaćanja i mogućnosti upravljanja postupcima, koja je bila smanjena i to bitno (list 236 i 277spisa).

    Zato se postavlja pitanje, ukoliko je došlo do prekoračenja nužne obrane, da li je došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom. To znači da li se radi o nekritičkom, manje-više impulzivnom postupku, zapravo nepromišljenoj erupciji afekta osobe koja je uslijed napada dovedena u stanje jake razdraženosti ili prepasti.

    Za sada nisu utvrđene sve odlučne činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da li je utvrđena „snažna provala afekta straha“ kod optuženice bila toliko jaka da bi se objektivno radilo o takvoj uzbuđenosti koja je dosegnula stupanj jake razdraženosti ili prepasti. Ova odlučna činjenica nije pouzdano utvrđena. Sud je, postavljajući dodatna pitanja vještaku prof. dr. Borbenu Uglešiću, ovu dvojbu trebao razriješiti, a kako nije činjenično stanje je i u ovom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno. Upravo zato u svojoj žalbi optuženica može tvrditi, pozivajući se na psihijatrijski nalaz i mišljenje, kako je do eventualnog prekoračenja nužne obrane "… svakako došlo uslijed jake prepasti prouzročene napadom …", odnosno kako treba imati u vidu da je optuženica "… u odbijanju protupravnog napada na sebe, postupala na mah …".

    Obzirom na navedeno proizlazi kako sud prvog stupnja nije sa potrebnom izvjesnošću utvrdio pod kakvim je okolnostima došlo do usmrćenja oštećenika Lucijana Magaša, dana 19. ožujka 2005. godine, oko 3,30 sati u Zadru, u stanu u ul. Put Pudarice 13 F.

    Nije, na nedvojben način, utvrđeno da li je optuženica, kako joj je to optužnicom stavljeno na teret, postupajući s izravnom namjerom, tijekom bračne svađe, u trenutku kada je oštećenik bio okrenut leđima, iz ladice u kuhinji uzela kuhinjski nož, te ga probola u predjelu desne strane leđa. Nije utvrđeno niti da li je uzela nož kada ju je oštećenik uhvatio za vrat i obuhvatio obje noge, te ga ubola dok su bili sučelice, kao što je navedeno u izreci pobijane presude. Nadalje, nije utvrđeno ni da li je optuženica bila napadnuta i odbijala istodobni protupravni napad niti da li je prekoračila granice nužne obrane. Isto tako nije utvrđena pravna kategorija „snažne provale afekta straha“ u kontekstu moguće jake razdraženosti ili prepasti.

    Svi bitni elementi kaznenog djela moraju uvijek biti utvrđeni, odnosno moraju biti utvrđene sve relevantne činjenice i izvedeni svi dokazi temeljem kojih se može pravilno zaključiti da li je određeni optuženik počinio određeno kazneno djelo, a što je sud prvog stupnja propustio učiniti na nedvojbeni način.

    Zato su u pravu državni odvjetnik i optuženica kada u žalbama tvrde da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

    U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano u ovoj odluci. Potom će savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Pri tome, osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloge presude koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP-a.

    Ispitujući, u smislu čl. 388. st. 5. ZKP-a, da li postoje razlozi za pritvor ovaj sud, kao sud drugog stupnja, utvrdio je da i dalje postoje razlozi iz čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP-a. Optuženici  je stavljeno na teret kako je tijekom bračne svađe iskoristila trenutak kada joj je suprug bio okrenut leđima i nožem ga probola, nanijevši mu povrede od kojih je umro. Prema nalazu liječnika vještaka, ubodna rana se nalazi na leđima oštećenika i najvjerojatnije je do uboda došlo kada je optuženica bila iza oštećenika, što po ocjeni ovog suda u svezi s ostalim okolnostima i dalje ima značaj onih posebno teških okolnosti zbog kojih je neophodno odrediti pritvor. Stoga je daljnja primjena mjere pritvora u konkretnom slučaju opravdana i na zakonu utemeljena.


     Slijedom naprijed izloženog, trebalo je primjenom čl. 388. st. 1. i 3. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.


U Zagrebu, 09. veljače 2006. godine


      Zapisničar:                                                               Predsjednik vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.                                             Senka Klarić-Baranović, v.r.
                                                                                         

                                                    Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
                                                                Voditelj Otpremne pisarnice:

                                                                           Štefica Klepac


 

Ovaj projekt podržan je sredstvima Europske unije