Novosti
naslovnica
 
 
Presuda i rješenje br. I Kž 81/06-7
 
  pretraživanje:  
 

         REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
              Z A G R E B

Broj: I Kž 81/06-7

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E

           Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, Josipa Budinskog, mr. sc. Branka Zmajevića, Hajrije Novoselec i Ileane Vinja, kao članova vijeća, te višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Muniba Suljića i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Muniba Suljića, Igora Mikole, Siniše Rimca, Mire Bajramovića i Branka Šarića podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2005. godine, broj: K-16/01, u sjednici održanoj dana 10. svibnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk, odvjetnice Višnje Drenški-Lasan kao braniteljice opt. Igora Mikole, odvjetnika Ivice Mazalina kao branitelja opt. Siniše Rimca, opt. Branka Šarića osobno i njegova branitelja Ante Madunića, odvjetnika u Zagrebu,


presudio i riješio je:

           I. Djelomično se prihvaća žalba opt. Igora Mikole, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na ovog optuženika i kazneno djelo iz čl. 140. st. 2. KZRH, za koje je proglašen krivim u toč. 2) izreke, te se predmet u tom dijelu vraća nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

           Uslijed ove odluke žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je u ovom dijelu bespredmetna.

          II. Uslijed odluke pod toč. I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. Igora Mikole, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. Igora Mikolu u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, te se izriče da je opt. Igor Mikola činjenjem opisanim pod toč. 1) njezine izreke, za koje je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo pomaganja u ubojstvu iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 22. OKZRH, pa se na temelju istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju mu se na temelju odredbe čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 02. siječnja do 30. travnja 1992. godine, te od 01. rujna 1997. do 31. svibnja 1999. godine.

           III. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. Muniba Suljića u odluci o kazni na način, da se opt. Munib Suljić  zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH za koje je tom presudom proglašen krivim  na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se na temelju odredbe čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 01. rujna 1997. do 31. svibnja 1999. godine.

           IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. Igora Mikole u ostalom dijelu, te u cijelosti žalbe opt. Muniba Suljića, Siniše Rimca, Mire Bajramovića i opt. Branka Šarića, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, nepreinačenom i neukinutom dijelu.


Obrazloženje

           Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivima opt. Munib Suljić i Siniša Rimac zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, a Igor Mikola zbog kaznenog djela pomaganja u ubojstvu iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s odredbom čl. 38. KZ, opisanog pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude.

           Pod toč. 2) izreke prvostupanjske presude proglašeni su krivima opt. Igor Mikola zbog kaznenog djela iz čl. 140. st. 2. KZ-a, a opt. Miro Bajramović i Branko Šarić svaki, za tri kaznena djela iz čl. 46. st. 1., 4. i 5. KZRH, koja su opisana u njezinoj izreci.

           Za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH opt. Munib Suljić osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a opt. Siniša Rimac na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Opt. Igoru Mikoli za kazneno djelo iz toč. 1) je na temelju odredbe čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 38. st. 1. KZ-a i čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a za kazneno djelo pod toč. 2) na temelju odredbe čl. 140. st. 2. KZRH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa mu je primjenom odredaba čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ-a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina.

           Za kaznena djela iz toč. 2) izreke prvostupanjske presude opt. Miri Bajramoviću utvrđene su kazne zatvora i to za svako kazneno djelo iz čl. 46. st. 5. KZRH, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa mu je za tri kaznena djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a opt. Branku Šariću su za ista kaznena djela utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, pa mu je za sva tri kaznena djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine.

           Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a određeno je da se optuženicima u izrečene kazne uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. Munibu Suljiću od 01. rujna 1997. do 31. svibnja 1999. godine, opt. Igoru Mikoli od 01. rujna 1997. do 31. svibnja 1999. godine, te opt. Miri Bajramoviću od 31. listopada 2002. do 02. listopada 2003. godine.

           Na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZKP-a svi optuženici su obvezani na dužnost plaćanja paušalne svote od 5.000,00 kn, dok je određeno da će se u odnosu na ostale troškove kaznenog postupka donijeti posebno rješenje.

           Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i svi optuženici putem svojih branitelja, kako će se u nastavku navesti, a opt. Siniša Rimac podnio je žalbu i osobno.

           Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu preinači na način da im izreče kazne zatvora u duljem trajanju.

           Opt. Munib Suljić putem braniteljice Ljiljane Bilbije, odvjetnice u Zagrebu, opt. Igor Mikola putem braniteljice Višnje Drenški-Lasan, odvjetnice u Zagrebu, te opt. Miro Bajramović putem branitelja Krešimira Krsnika, odvjetnika u Zagrebu, žale se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, a opt. Igor Mikola žali se i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

           Opt. Siniša Rimac putem branitelja Ivice Mazalina, odvjetnika u Zagrebu, žali se zbog bitnih postupovnih povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i optuženiku izreče blažu kaznu.

           Opt. Branko Šarić putem branitelja Ante Madunića, odvjetnika u Zagrebu, žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u odnosu na ovog optuženika ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da je preinači i da ga oslobodi optužbe za kaznena djela koja se odnose na oštećenike Marka Grujića i Radu Pajića, a svakako da je preinači u odluci o kazni tako da mu izreče blažu kaznu.

           Obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda zatražili su odvjetnica Višnja Drenški-Lasan, odvjetnik Ivica Mazalin, te opt. Branko Šarić osobno i njegov branitelj Ante Madunić.

           Stranke nisu podnijele odgovore na žalbe.

           Vrhovni  sud  Republike Hrvatske postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavio je spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ih je nakon razgledavanja vratilo ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 15. veljače 2006. godine, broj: KŽ-DO-251/06, s prijedlogom da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a da se prihvati žalba državnog odvjetnika. Kod tog prijedloga ostala je i na sjednici vijeća nazočna zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nada Kolak-Parfenjuk.

           Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća drugostupanjskog suda obaviješteni su odvjetnica Višnja Drenški-Lasan, odvjetnik Ivica Mazalin i Ante Madunić, te opt. Branko Šarić, te su svi i pristupili na sjednicu vijeća.

           Budući da se opt. Siniša Rimac nalazi na izdržavanju kazne i ima branitelja, a predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da njegova nazočnost sjednici vijeća nije svrhovita, nije određeno njegovo dovođenje.

           Žalbe državnog odvjetnika i opt. Igora Mikole su djelomično osnovane, dok žalbe opt. Muniba Suljića, opt. Siniše Rimca, opt. Mire Bajramovića i opt. Branka Šarića nisu osnovane.

           Opt. Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac i Miro Bajramović nisu u pravu kada se žale zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

           Suprotno žalbenim navodima opt. Muniba Suljića izreka pobijane presude je razumljiva i sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Nije utemeljena njegova tvrdnja kako nisu izneseni razlozi da su optuženici postupali po prethodnom dogovoru, jer prethodni dogovor odnosno, zajednička odluka za počinjenje kaznenog djela nedvojbeno proizlazi iz okolnosti o vezivanju oštećenika lisicama i odvoženju na mjesto gdje je lišen života, navedenih u činjeničnom opisu djela pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude. Isto tako, okolnost da objavljena izreka presude ne sadrži osobne podatke optuženika, u smislu odredbe čl. 359. st. 3. ZKP-a, ne može biti sadržaj neke od bitnih postupovnih povreda iz toč. 11. niti iz st. 3. citirane zakonske odredbe. Naime, iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da ta povreda nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu. Smisao navedene odredbe jeste u tome da se presuda odnosi na osobu, protiv koje se vodi postupak za određeno kazneno djelo. U konkretnom slučaju nema nikakve dvojbe glede identiteta optuženika, niti žalbeni navodi na to upućuju. Isto tako, ne postoji ni daljnja bitna postupovna povreda iz toč. 11. citirane zakonske odredbe, jer o odlučnim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. Sam opt. Munib Suljić je naveo da je svjedok Nikola Peleš iskazao da su on i svjedok Branko Velagić kritične noći Sašu (NN muška osoba zvana Saša) vidjeli vezanog lisicama, pa je prvostupanjski sud, s obzirom na sve utvrđene okolnosti, ispravno zaključio da su ga vezali upravo opt. Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac, jer je s potpunom sigurnošću utvrđeno da su sva trojica sudjelovali u odvođenju oštećenika (NN osobe zvane Saša) na mjesto gdje je ubijen, kao i da su opt. Munib Suljić i Siniša Rimac neposredno sudjelovali u lišenju života oštećenika, a opt. Igor Mikola im pritom pomogao na način kako je to opisano pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude.

           Nadalje, neutemeljeni su i žalbeni navodi opt. Igora Mikole da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 11. ZKP-a. Protivno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je potpuno riješio predmet optužbe u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2) izreke prvostupanjske presude. Nije točno da je činjenični opis djela iz toč. 2) nejasan i neprecizan, jer je iz samog činjeničnog opisa vidljivo da se opt. Igoru Mikoli ne stavlja na teret da je i on sudjelovao u protupravnom lišenju slobode ošt. Miloša Ivoševića, Rade Pajića i Marka Gruića. Stoga nema nikakvog uporišta tvrdnja opt. Igora Mikole da je prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu iz toč. 7. citirane zakonske odredbe.

           Jednako tako neosnovan je i daljnji žalbeni navod istog optuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu iz toč. 9. citirane odredbe, jer da je prekoračio optužbu. Izmjenom činjeničnog opisa na način da je umjesto izričaja "naoružani kratkim oružjem i automatskim puškama" naveo "naoružani vatrenim oružjem", a umjesto izričaja "u cilju da usmrte NN mušku osobu" naveo "NN osobu zvanu Saša", prvostupanjski sud nije prekoračio optužbu, jer pojam vatreno oružje kao opći pojam obuhvaća sve vrste oružja, tj. kratko i dugačko, pa i automatsko oružje. U odnosu na oštećenika samim dodavanjem naziva "Saša" nije se ništa promijenilo, jer se oštećenik pod tim nazivom navodi u tijeku cijelog postupka i u tom smislu prvostupanjski sud je iznio razloge u obrazloženju presude (str. 30 st. 2).

           Opt. Igor Mikola nije u pravu ni kada ističe daljnje bitne postupovne povrede iz toč. 11. citirane zakonske odredbe, ističući da je izreka prvostupanjske presude u odnosu na oba kaznena djela nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, neovisno o tome što    se u činjeničnom opisu kao mjesta kuda je odveden oštećeni NN osoba zvan Saša, navodi livada pokraj sela Janja lipe, a  nakon toga Pakračka poljana kao mjesto počinjenja kaznenog djela i što se radi o dva odvojena i različita mjesta, a iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da se inkriminirani događaj u bitnom dogodio u mjestu Pakračka poljana (sada zvanom samo Poljana). Stoga, samo navođenje livade pokraj sela Janja lipa, nema relevantan značaj niti dovodi u dvojbu počinjenje kaznenog djela, pa  navedena okolnost (navođenje sela Janja lipe) ne može biti sadržaj bitne postupovne povrede iz toč. 11. citirane zakonske odredbe. Iste bitne postupovne povrede opt. Igor Mikola ističe i u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2), navodeći da je izreka presude i u odnosu na tu točku nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude. Međutim, okolnosti koje opt. Igor Mikola navodi u okviru ove žalbene osnove su prigovori činjeničnog karaktera za koje je ovaj drugostupanjski sud našao da su osnovani, pa će se osvrt na njih izložiti u okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

           Nadalje, ni opt. Siniša Rimac nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Ne stoji njegova tvrdnja da je izreka presude proturječna razlozima, odnosno da za određene činjenice nisu dani razlozi. Suprotno tim navodima, prvostupanjski sud je dao razloge za utvrđenje da je opt. Siniša Rimac tempore criminis bio na mjestu počinjenja kaznenog djela i da je pucao u oštećenika. U tom smislu prvostupanjski sud je ispravno ocijenio kao vjerodostojan iskaz svjedoka Nikole Peleša koji je dao u istrazi. Doduše svjedok Nikola Peleš je u tijeku istrage iskazivao u dva navrata, ali se ti iskazi trebaju analizirati i ocjenjivati u međusobnoj povezanosti, a ne odvojeno svaki za sebe. Stoga se njegov izričaj iz prvog iskaza kako misli, da je nakon Muniba Suljića pucao i Siniša Rimac treba prosuđivati u povezanosti s izričajem iz drugog iskaza u kojem je nedvojbeno iskazao da je poslije opt. Muniba Suljića pucao i Siniša Rimac. Iz iskaza oboje svjedoka očevidaca, tj. Nikole Peleša i Branka Velagića jasno proizlazi da su se oni nakon prvog hica uslijed kojeg je oštećenik pao u raku ustali i počeli zatrpavati ubijenog. No, kako se tijelo oštećenika, prema iskazu svjedoka Nikole Peleša pomaknulo, a svjedok Branko Velagić je čuo kako oštećenik krklja, pa je na to reagirao opt. Munib Suljić riječima "vidi gada, vidi gada", te su nakon toga i prema iskazu svjedoka Nikole Peleša u oštećenika pucali opt. Suljić i Rimac. Iz navedenih okolnosti nedvojbeno proizlazi da u tim trenucima svjedoci, suprutno žalbenim navodima optuženika, više nisu ležali na zemlji, već su stajali pored iskopane rake i zatrpavali ubijenu osobu (NN osobu zvanu Saša), pa je svjedok Nikola Peleš neposredno vidio postupanje optuženika Muniba Suljića i Siniše Rimca kako su pucali u tijelo oštećenika. Iskaz svjedoka Branka Velagića o inkriminiranom događaju je u odnosu na iskaz svjedoka Nikole Peleša više općenit, jer je on iskazao samo kako je čuo pucnjavu, zatim da je oštećenik pao u jamu, pa da je nakon toga čuo krkljanje kada su ga počeli zatrpavati. No, iz njegovog iskaza je razvidno da je on tempore criminis smatrao da su njega i Nikolu Peleša zapravo doveli na to mjesto da ih ubiju, pa je bio u tolikom strahu da pojedinosti samog događaja nije ni registrirao, dok ih je nasuprot tome svjedok Nikola Peleš detaljno opisao, iako je i on bio u strahu. S obzirom na sve okolnosti događaja takvo stanje stvari u odnosu na njihov subjektivni doživljaj je i razumljivo. Zbog toga se ne može govoriti o proturječnostima u iskazima svakog od navedenih svjedoka, a niti o proturječnosti između njih, pa slijedom toga nije ostvarena bitna postupovna povreda iz toč. 11. citirane zakonske odredbe na koju ukazuje opt. Siniša Rimac.

           Jednako tako, i opt. Miro Bajramović neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, ističući da je izreka presude nerazumljiva, s obzirom da je protivna odredbi čl. 359., jer ne sadrži osobne podatke optuženika. Taj žalbeni prigovor već je naprijed u osvrtu na žalbu optuženika Muniba Suljića ocijenjen, pa se i ovaj žalitelj upućuje na prethodno izložene razloge.

           Nadalje, opt. Munib Suljić  nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Tu žalbenu osnovu nije ni označio niti obrazložio u smislu odredbe čl. 368. ZKP-a, pa je očito da ju je naveo samo općenito, te se kao takva ne može ispitati ni ocijeniti u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZKP. Iz jedine rečenice koju je za povredu kaznenog zakona naveo proizlazi, da povredu kaznenog zakona temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a to nije u skladu sa zakonom, jer se o povredi kaznenog zakona može prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud.

           Međutim, zbog povrede kaznenog zakona osnovana je žalba opt. Igora Mikole. Naime, njegovo činjenje opisano pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude trebalo je pravno označiti po odredbi čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 22. OKZRH, jer su ti zakoni bili na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Stoga je prvostupanjski sud označivši kazneno djelo po odredbi čl. 38. st. 1. i st. 2. KZ-a primijenio zakon koji se ne može primijeniti, čime je počinio povredu kaznenog zakona iz odredbe čl. 368. toč. 4. ZKP-a. Naime, s obzirom da KZ (novi Kazneni zakon) nije blaži za počinitelja, u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. KZ-a prema opt. Igoru Mikoli kao počinitelju predmetnog kaznenog djela trebalo je primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, a to su Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske i Krivični zakon Republike Hrvatske. Isto tako u odluci o izračunavanju pritvora u izrečenu kaznu trebalo je primijeniti odredbu čl. 45. OKZRH kako to u žalbi osnovano ističe braniteljica opt. Igora Mikole, ukazujući pritom i na pogrešno uračunavanje pritvora, jer mu u izrečenu kaznu nije uračunato vrijeme u pritvoru od 02. siječnja do 30. travnja 1992. godine. Našavši navedene žalbene prigovore osnovanim ovaj drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP-a preinačio prvostupanjsku presudu pod toč. 1) u odnosu na opt. Igora Mikolu pored odluke o kazni prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, i u pravnoj oznaci djela i uračunavanju pritvora kako je navedeno pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

           Ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po službenoj dužnosti u odnosu na sve optuženike, te nije utvrdio ni ostale bitne postupovne povrede iz toč. 1. ni druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz toč. 2. citirane zakonske odredbe, osim naprijed navedenih u odnosu na opt. Igora Mikolu.

           Nadalje, opt. Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude. Suprotno njihovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na temelju analize i ocjene iskaza svjedoka Nikole Peleša i Branka Velagića utvrdio da su navedeni optuženici počinili kazneno djelo kako je opisano u toč. 1) izreke prvostupanjske presude. Za svoje činjenične zaključke prvostupanjski sud je izložio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud. Nisu utemeljeni žalbeni navodi optuženika kako su iskazi svjedoka Nikole Peleša i Branka Velagića proturječni sami sebi, a i jedan prema drugome. Opt. Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac su prigovore u istom smislu naveli i u okviru žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te su u bitnim dijelovima već prethodno ocijenjeni u osvrtu na bitne postupovne povrede, pa se, radi nepotrebnog ponavljanja navedeni optuženici kao žalitelji upućuju na prethodno izložene razloge.

           No, kada se ocjenjuju prigovori optuženika na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pored već rečenog ističe se, da je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka Nikole Peleša i Branka Velagića nedvojbeno utvrdio da su sva trojica optuženika tempore criminis bili nazočni na mjestu inkriminiranog događaja i da su postupili na način kako je to za svakog od optuženika opisano pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude. Tako je svjedok Nikola Peleš s potpunom sigurnošću prepoznao glas opt. Muniba Suljića još prije nego što je on pucao iz vatrenog oružja u oštećenika, jer je taj optuženik više puta dolazio svjedoku u zatvor u Pakračkoj poljani i s njime razgovarao. Stoga je prvostupanjski sud iskaz svjedoka Nikole Peleša opravdano i ispravno ocijenio kao vjerodostojan. Isto tako vjerodostojan je iskaz istog svjedoka o prepoznavanju opt. Siniše Rimca, koji je svjedok dao u tijeku istrage. Nema dvojbe glede identiteta opt. Siniše Rimca kao osobe nazočne događaju, kada ga je svjedok prepoznao na temelju fotografije u novinama kao nazočnu osobu u inkriminiranom događaju, a upamtio ga je i po tome što ga je pri zatrpavanju oštećenika u jamu, udario nogom u glavu, a i od stražara je naknadno saznao da je osoba koja ga je udarila upravo opt. Siniša Rimac.

           Što se pak tiče opt. Igora Mikole, njegovu nazočnost događaju i njegov doprinos  počinjenju kaznenog djela iz toč. 1) izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je utvrdio na temelju iskaza svjedoka Branka Velagića. Naime, taj svjedok je određeno iskazao da je kritične noći po njega došla osoba u maskirnoj uniformi po imenu Igor, koji po opisu svjedoka potpuno odgovara osobi optuženika Igora Mikole. Optuženici Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac neutemeljeno opovrgavaju vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka, posebno iskaza svjedoka Nikole Peleša, ukazujući na razlike u njihovim iskazima, posebno ističući kako svjedok Branko Velagić nije iskazivao o nekim pojedinostima o kojima je iskazao svjedok Nikola Peleš. Naime, kada su svjedoku Branku Velagiću predočene okolnosti o kojima je iskazivao svjedok Nikola Peleš, Branko Velagić je izričito iskazao da zbog straha i stanja u kojem se nalazio, opravdano strahujući za svoj život, te okolnosti nije registrirao, pa su utoliko proizvoljni navodi optuženika kako je svjedok Branko Velagić drugačije iskazivao.

           Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi optuženika kako je prvostupanjski sud zanemario okolnost da ih svjedoci prilikom prepoznavanja nisu prepoznali kao počinitelje kaznenih djela. Naime, prvostupanjski sud je tu okolnost imao u vidu samo što negativne rezultate provedenih prepoznavanja nije uzeo u obzir pri utvrđivanju činjeničnog stanja. U tom smislu prvostupanjski sud je izložio valjane razloge ukazujući na navode svjedoka kako im se prijetilo pri čemu jasno proizlazi da su u tijeku glavne rasprave svjedočili u strahu za svoje živote. Stoga je razumljiv iskaz svjedoka Branka Velagića na glavnoj raspravi od 21. lipnja 2002. godine, kada je iskazao "ja najradije o svemu tome više ne bih htio govoriti", a na pitanje predsjednika vijeća da li ostaje kod svojih iskaza koje je naveo ranije, izjavio je "neka tako bude".

           Isto tako, svjedok Nikola Peleš na glavnoj raspravi (list 2950 do 2953) iskazao je da se gotovo ničega ne sjeća, a prilikom gledanja fotodokumentacije rekao je: "da sam nekoga i prepoznao, ne bih to rekao", a zatim da mu je žao što je uopće svjedočio, jer je iz novina koje je čitao, a vezano za ovaj postupak, vidio da se nitko od svjedoka ništa ne sjeća. Na glavnoj raspravi od 21. lipnja 2002. godine (list 3382) svjedok Nikola Peleš je izjavio da mu je svega dosta, … da se u tijeku trajanja postupka bojao, jer mu je bila minirana kuća, oštećen mu je automobil i primao je razne prijetnje. Doduše, on je iskazao da prijetnje nije dobivao od optuženika, ali to ne umanjuje značaj navedenih okolnosti na sadržaj njihovih iskaza datih u tijeku glavne rasprave kako na prethodnom tako i na ponovnom suđenju i u tom smislu prvostupanjski sud ih je ispravno ocijenio pa je za utvrđenje činjeničnog stanja pravilno uzeo njihove iskaze iz istrage.

           Nadalje, neutemeljeni su žalbeni navodi sve trojice optuženika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer nije utvrđeno tko je pucao, koji hici su bili smrtonosni, tko je prvi pucao itd., a da nije pronađeno ni mrtvo tijelo oštećenika, iako su u dva navrata obavljena prekapanja terena na mjestu koje su  pokazali upravo svjedoci Branko Velagić i Nikola Peleš kao mjesto počinjenja kaznenog djela. Naime, s obzirom na nedvojbeno utvrđenje prvostupanjskog suda da su u tijelo oštećenika pucali, svakako najprije opt. Munib Suljić, a zatim i opt. Siniša Rimac, a imajući u vidu da su optuženici postupali po prethodnom dogovoru i u cilju da se usmrti, NN osoba zvana Saša, za ostvarenje kaznenog djela u vidu supočiniteljstva nije relevantno od kojeg i čijeg metka je oštećenik stvarno usmrćen, jer je na strani ovih optuženika postojao subjektivni elemenat, tj. svijest i volja da se oštećenik usmrti do čega je i došlo a na strani Igora Mikole svijest i volja da ovim optuženicima pomaže u lišenju života te osobe i na taj način, kao treći sudionik pomaganjem pridonese ostvarenju kaznenog djela ubojstva kojeg su u svojstvu supočinitelja ostvarili Munib Suljić i Siniša Rimac, kao što je to sve opisano u izreci presude pod toč. 1).
 
           Istina, osnovano se u žalbi opt. Igora Mikole ukazuje na nedosljednost prvostupanjskog suda kada ga u obrazloženju presude tretira i kao supočinitelja i kao pomagatelja. No, pri donošenju presude i na kraju obrazloženja prvostupanjske presude prvostupanjski sud ovog opt. ipak tretira kao pomagatelja u počinjenju kaznenog djela ubojstva, pa njegovi žalbeni prigovori u izloženom smislu nisu relevantni za pravilnost presude. Navedena uloga opt. Igora Mikole nedvojbeno je utvrđena na temelju iskaza svjedoka Branka Velagića i Nikole Peleša kako je već naprijed i obrazloženo.

           Isto tako prvostupanjski sud je ispravno ocijenio okolnost, da unatoč dva pokušaja ekshumacije oštećenika nije pronađeno njegovo tijelo, zaključivši da iskapanja nisu dala rezultat, jer je tijelo u međuvremenu premješteno na drugo mjesto, a i za taj zaključak prvostupanjski sud je također naveo valjane razloge, pa se optuženici na te razloge upućuju.

           Opt. Miro Bajramović i Branko Šarić nisu u pravu kada se u odnosu na kaznena djela iz toč. 2) izreke prvostupanjske presude žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njihovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je na temelju pročitanog iskaza okr. Stjepana Manđarela utvrdio da su ovi optuženici počinili predmetna kaznena djela opisana u toč. 2). Naime, Stjepan Manđarelo je bio okrivljeni za ista djela, kao okrivljenik ispitan je u istražnom postupku, ali je u daljnjem tijeku postupka umro, pa nije bio obuhvaćen u optužnici od 08. svibnja 1998. godine. Ispitan u navedenom svojstvu okr. Stjepan Manđarelo je iskazao kako su on i opt. Miro Bajramović sa još nekoliko nepoznatih osoba, svi odjeveni u maskirane uniforme 31. listopada 1991. godine sa gradilišta obiteljske kuće odveli Miloša Ivoševića, Radu Pajića i Marka Grujića u improvizirani zatvor u Pakračkoj poljani gdje su ih zatvorili bez odgovarajućih naloga i razloga. Nakon toga su sva trojica oštećenika u neutvrđeno vrijeme i pod neutvrđenim okolnostima ubijeni, jer su njihova tijela pronađena i identificirana u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu.

           S obzirom da je Stjepan Manđarelo u vrijeme davanja iskaza i sam imao svojstvo okrivljenika, pa je teretio i sebe, a imajući u vidu da su sva trojica oštećenika istovremeno dovedeni iz Zagreba u Pakračku poljanu, da su nakon toga njihova tijela pronađena u istom mjestu (Bujavice) i dopremljeni u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, nedvojbeno je da su prošli istu sudbinu bez obzira što nije utvrđeno mjesto i vrijeme njihovog stradanja odnosno usmrćenja. No, svakako oni su dovedeni u Pakračku poljanu, jer je Stjepan Manđarelo izričito iskazao da je Miloša Ivoševića predao opt. Branku Šariću koji je tada u Pakračkoj poljani bio zapovjednik postrojbe pričuvnog sastava MUP-a. S obzirom da nije dvojbeno da su u Pakračku poljanu s Milošem Ivoševićem dovedeni i druga dvojica oštećenika, Rade Pajić i Marko Grujić, jer je to izričito iskazao Stjepan Manđarelo, bez obzira što je on naknadno porekao da je njih lišio slobode, okolnosti događaja u svezi sa svom trojicom oštećenika životno i logički ukazuju da su i druga dvojica oštećenika slijedili sudbinu Miloša Ivoševića kako je već naprijed navedeno.

           Opt. Miro Bajramović se neosnovano poziva na odredbe tada važeće Uredbe o unutarnjim poslovima, jer u tijeku postupka nije naveo bilo kakve razloge za primjenu tih odredaba u konkretnom slučaju. Njegovi žalbeni navodi kako je trebao izvršiti naredbu nadređenog o privođenju ošt. Miloša Ivoševića, kojeg da nije ni poznavao, nisu prihvatljivi i ne dovode u pitanje njegovu kaznenu odgovornost. Stoga je prvostupanjski sud ispravno uzeo da, sve da su i postojali razlozi sigurnosti, a očito je da nisu, nikakve razumne okolnosti ne bi opravdavale odvođenje uhićenih iz Zagreba u Pakračku poljanu.

           Isto tako, neutemeljeni su žalbeni navodi opt. Branka Šarića kako Stjepan Manđarelo, govoreći o zapovjednoj strukturi jedinice u Pakračkoj poljani nije spomenuo i njega, jer i sam navodi da ga je kasnije, u svojem iskazu označio kao zapovjednika u štabu. Njegova funkcija zapovjednika potvrđena je i presudom ovog Vrhovnog suda od 20. prosinca 2000. godine, broj: I Kž-852/99-5 (list 3177 do 3178) u odnosu na kazneno djelo iz čl. 46. st. 4. KZRH počinjeno prema oštećeniku Stevanu Brajenoviću. Slijedom toga, a imajući u vidu naprijed navedene okolnosti da su sa gradilišta kuće Miloša Ivoševića u Rudeškoj ulici u Zagrebu uzeti, osim njega, još i druga dvojica Rade Pajić i Marko Grujić, da su sva trojica dovedena u Pakračku poljanu, kao i da su njihova tijela istovremeno nađena i ekshumirana na istom mjestu, neosnovani su i daljnji žalbeni navodi opt. Branka Šarića kako nema nikakvih dokaza da bi i druga dvojica oštećenika (Rade Pajić i Marko Grujić) bili dovedeni u Pakračku poljanu i da bi ih on zatvorio, jer da su njihova tijela pronađena izvan područja Pakračke poljane u mjestu Bujavice sa još 12 drugih leševa.

           Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi opt. Mire Bajramovića i opt. Branka Šarića kako nema nikakvih dokaza da su posljedice za oštećenike nastupile uslijed njihovog privođenja u Pakračku poljanu, kao i da uzročna veza u tom smislu nije argumentirana. Suprotno tome, prvostupanjski sud je izložio valjane razloge u navedenom smislu u obrazloženju presude na str. 31, pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, žalitelji upućuju na te razloge.

           Stoga se, u potvrdi pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda da su opt. Miro Bajramović i Branko Šarić bili svjesni da za oštećenike mogu nastati najtragičnije posljedice, ponovno ukazuje na prethodno navedene okolnosti o uhićenju oštećenika koje je izvršeno u Zagrebu, dovođenju u Pakračku poljanu i zatvarenje bez kriminalističke obrade i odgovarajućih rješenja. Iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da je i mjesto Bujavica bila pod kontrolom postrojbe iz Pakračke poljane, jer su u tom mjestu ekshumirana tijela oštećenika i još 12 osoba, pa je neprihvatljivo da pripadnici postrojbe, a pogotovo njen zapovjednik ne bi imali nikakvih saznanja o tim žrtvama. Pri tome, suprotno žalbenim navodima optuženika, za utvrđenje kaznene odgovornosti nije ni relevantan redoslijed stradavanja žrtava. Zbog navedenog neutemeljeni su i daljnji žalbeni navodi opt. Branka Šarića kako se smrt ošt. Ivoševića ne može uzeti kao posljedica pa čak ni protupravnog zatvaranja, a da ostali oštećenici Rade Pajić i Marko Grujić nisu ni bili u zoni bilo kakve njegove odgovornosti. Slijedom svega naprijed izloženog nisu osnovane žalbe opt. Mire Bajramovića i Branka Šarića zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

           Međutim, u odnosu na toč. 2) izreke prvostupanjske presude osnovana je žalba opt. Igora Mikole zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Za sada nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. Igor Mikola u cilju stjecanja materijalne koristi, koristeći strah i prepast, te prijetnjom od Miloša Ivoševića uzeo i zadržao za sebe osobni automobil koji je opisan u izreci, 20.000 dinara i 300 njemačkih maraka. Pri tome prvostupanjski sud se neutemeljeno poziva na iskaz Stjepana Manđarela u svezi s iskazom svjedokinje Ljubice Ivošević. Naime, Stjepan Manđarelo je iskazao samo o tome kako je opt. Igor Mikola od Miloša Ivoševića, kada ga je doveo u štab, uzeo 20.000 dinara i 300 njemačkih maraka, dok o oduzimanju automobila od strane opt. Igora Mikole nije ništa iskazao. Čak što više, Stjepan Manđarelo je iskazao kako je on još u Zagrebu prilikom bespravnog lišenja slobode Miloša Ivoševića i druge dvojice oštećenika, uzeo automobil Ivoševića i s njime se dovezao u Pakračku poljanu, ali nije ništa iskazao o daljnjem postupanju s tim automobilom. Doduše, iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 18. prosinca 1991. godine proizlazi da je toga dana od opt. Igora Mikole oduzet predmetni osobni automobil, a pronađen je ispred planinarskog doma Adolfovac, Sljemenska cesta bb, za korištenje kojeg je imao i potvrdu MUP-a Republike Hrvatske, koja je imala pečat toga tijela i potpis savjetnika Ministarstva – Tomislava Merčepa. Međutim, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir navedene okolnosti na koje sada u žalbi osnovano ukazuje opt. Igor Mikola i zbog toga je za sada činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer navedeni dokument ne opravdava utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. Igor Mikola počinio predmetno kazneno djelo iz čl. 140. KZRH, u opsegu kako je to opisano u toč. 2) izreke prvostupanjske presude oduzimanjem osobnog automobila. Stoga je u odnosu na to kazneno djelo prihvaćena žalba opt. Igora Mikole, te je prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP-a i predmet se vraća nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

           Na ponovnom suđenju prvostupanjski sud će uzeti za osnovu prijašnju optužnicu u dijelu koji se odnosi na ukinuti dio prvostupanjske presude, izvesti će sve dokaze u odnosu na predmetno kazneno djelo, naročito obaviti detaljnu i savjesnu analizu i ocjenu dokumentacije koja se odnosi na oduzeti automobil, a nalazi se u spisu, kao i eventualno druge dokaze, ako ih predlože stranke. Na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene u smislu odredbe čl. 351. st. 2. ZKP-a treba utvrditi činjenično stanje za donošenje nove i zakonite presude koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP-a.

           Konačno, optuženici nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni. Suprotno tome, zbog odluke o kazni osnovana je žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. Muniba Suljića i kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH te u odnosu na opt. Igora Mikolu i kazneno djelo pomaganja u ubojstvu iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 22. OKZRH.

           Razmotrivši odluku o kaznama izrečenim optuženicima, kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne opt. Munibu Suljiću i i Igoru Mikoli za kaznena djela pod toč. 1) nije pravilno ocijenio utvrđene okolnosti koje u smislu odredbe čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odluku o kazni. U odnosu na te optuženike i rečena kaznena djela, državni odvjetnik opravdano ukazuje da je prvostupanjski sud podcijenio otegotne okolnosti.  Imajući u vidu visoki intenzitet kriminalne volje na strani opt. Muniba Suljića i Igora Mikole, koji proizlazi iz okolnosti počinjenja kaznenog djela opisanih u izreci prvostupanjske presude, stupanj kaznene odgovornosti, jakost ugrožavanja zaštićenog dobra s posljedicom lišenja života oštećenika, okolnosti uz koje su kaznena djela počinjena, te njihovo držanje nakon počinjenja kaznenog djela, jer su i u tijeku ovog postupka dolazili u sukob sa zakonom i bili osuđivani na zatvorske kazne, onda navedene okolnosti kao otegotne, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, opravdavaju strože kažnjavanje ovih optuženika, pa je u odnosu na iste prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni tako da su im za počinjena kaznena djela izrečene kazne zatvora u duljem trajanju kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude, pod toč. II. i III.

           U odnosu na opt. Igora Mikolu ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu i olakotne okolnosti koje je naveo prvostupanjski sud, ali i njegove obiteljske prilike, te okolnosti stradavanja njegove obitelji u ratu koje je naveo u žalbi. No, unatoč navedenim olakotnim okolnostima, a imajući u vidu prethodno navedene otegotne okolnosti, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije bilo opravdanja da mu se za to kazneno djelo utvrdi kazna zatvora ispod zakonskog minimuma, kao što je to, primijenivši odredbe o ublažavanju kazne, bio postupio sud prvog stupnja.

           Glede opt. Muniba Suljića treba reći, da on u svojoj žalbi nije ni ukazao na neke nove olakotne okolnosti, već samo ističe da nije počinio kazneno djelo, te je predložio da ga se za isto oslobodi od optužbe.

           Nadalje, ni opt. Siniša Rimac ni državni odvjetnik u odnosu na ovoga optuženika nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina koju je ovom optuženiku izrekao sud prvog stupnja predstavlja primjerenu kaznu, jer je prvostupanjski sud ispravno ocijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odluku o kazni. Pri tome ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu kako okolnosti navedene u prvostupanjskoj presudi, tako i olakotne okolnosti navedene u žalbi optuženika Siniše Rimca. S obzirom na olakotne okolnosti navedene i u žalbi (protek vremena, sudjelovanje u Domovinskom ratu i u svezi s tim niz odlikovanja, zdravstveno stanje optuženika, obiteljske prilike, kao i stradavanje članova obitelji tijekom rata), ovaj drugostupanjski sud nije našao nužnim  da se opt. Siniši Rimcu, izrekne stroža kazna, za koju se zalaže državni odvjetnik a niti bi s obzirom na težinu kaznenog djela bilo opravdano izricanje blaže kazne, kako to smatra optuženik.
 
           Nadalje, ni opt. Miro Bajramović i opt. Branko Šarić, a ni državni odvjetnik u odnosu na optuženike nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni, jer je prvostupanjski sud ispravno ocijenio sve okolnosti kako otegotne tako i olakotne koje u smislu odredbe čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odluku o kazni. Kako ni sami optuženici (Miro Bajramović i Branko Šarić) u svojim žalbama nisu naveli neke druge nove olakotne okolnosti, a nisu prihvaćeni ni žalbeni navodi državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, odnosno, da nije dovoljno vrednovao otegotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud je odbio njihove žalbe i potvrdio izrečene im jedinstvene kazne zatvora, kao adekvatne.

           Na kraju, u odnosu na žalbu opt. Igora Mikole zbog odluke o troškovima kaznenog postupka treba reći, da ta žalbena osnova nije ni obrazložena.  Osim toga prvostupanjski sud u presudi nije u cijelosti ni odlučio o troškovima kaznenog postupka, već je samo obvezao optuženike na plaćanje paušalne svote, koja je i u odnosu na ovog optuženika utvrđena sukladno zakonu.

           Na temelju svega naprijed izloženog trebalo je na temelju odredbe čl. 387., čl. 390. st. 1. i čl. 388. st. 1. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. svibnja 2006. godine

Zapisničar:                                                                        Predsjednica vijeća:
Vojimir Katić, v.r.                                                                Vesna Vrbetić, v.r.

                                                  Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
                                                  Voditelj Pisarnice za prijepis i otpremu:

                                                                Štefica Klepac

 


Ovaj projekt
podržan je sredstvima
Europske unije