Novosti

Presuda br. I Kž 524/06-8

 


         REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
              Z A G R E B

Broj: I Kž 524/06-8

 


U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E
P R E S U D A

             Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora, Zlate Lipnjak-Bosanac, Milana Gudelja i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Mate Ćurkovića zbog kaznenih djela iz čl. 90. KZ i dr., odlučujući o  žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 14. listopada 2005. broj K-23/04, u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2006., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko i branitelja optuženika odvjetnika Mirka Batarela iz Zagreba,


p r e s u d i o   j e :

            Odbija se kao neosnovana žalba opt. Mate Ćurkovića, te se prvostupanjska presuda u cijelosti   p o t v r đ u j e.


Obrazloženje

            Županijski sud u Šibeniku u vijeću za mladež, kao prvostupanjski sud presudom od 14. listopada 2005. broj K-23/04 opt. Matu Ćurkovića proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenih djela i to iz čl. 90. KZ, činjenično i pravno opisanog u točki 1. izreke, iz čl. 188. st. 4. u svezi st. 1. KZ i u svezi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj  129/00, dalje: ZID KZ), te čl. 33. KZ, činjenično i pravno opisanog u točki 2. izreke i iz čl. 221. st. 1. KZ u svezi čl. 38. st. 2. ZID KZ, te iz čl. 216. st. 1. KZ, činjenično i pravno opisanih u točki 3. izreke, pa ga je temeljem istih kaznenih propisa, a u odnosu na kazneno djelo, činjenično i pravno opisano u točki 2. izreke i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ KZ, a sve uz primjenu čl. 60. st. 1. KZ, najprije utvrđujući mu kazne za svako djelo i to za kazneno djelo iz točke 1. kaznu zatvora u trajanju  od deset godina, za kazneno djelo iz točke 2. kaznu zatvora u trajanju  od dvije godine, za kaznena djela iz točke 3. izreke  kazne zatvora u trajanju  od tri mjeseca i u trajanju  od šest mjeseci, te je po čl. 69. st. 6. KZ opozivajući uvjetnu osudu izrečenu u presudi Općinskog suda u Poreču od 23. listopada 2003. broj K-272/03 zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. KZ uzeo utvrđenom kaznu zatvora u trajanju  od šest mjeseci, slijedom čega je temeljem čl. 60. st. 2. toč. c/ KZ optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju  od jedanaest godina i šest mjeseci, u koju kaznu zatvora mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 09. prosinca 2003., pa nadalje.

             Istom presudom je po čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) oštećenike s imovinskopravnim zahtjevima uputio na parnicu, a po čl. 122. st. 4. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP odlučio je da troškovi kaznenog postupka  padaju na teret proračunskih sredstava suda.

             Prema rješenju prvostupanjskog suda od 09. lipnja 2006. broj K-23/04 o ukidanju pritvora, optuženik Mate Ćurković pušten je na slobodu dana 09. lipnja 2006. godine.

             Protiv navedene prvostupanjske presude podnio je žalbu optuženik osobno i po svom branitelju Mirku Batarelu, odvjetniku iz Zagreba.

             Optuženik u osobno podnijetoj žalbi prvostupanjsku presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, predlažući da se ta presuda preinači tako da ga se zbog kaznenih djela iz točke 1. i 2. izreke oslobodi optužbe i slijedom toga pusti na slobodu, a podredno da se ta presuda glede točke 1. izreke preinači u pravnoj oznaci djela uz primjenu čl. 29. KZ zbog prekoračenja granica nužne obrane, te uslijed toga i u odluci o kazni na blažu kaznu i da ga se pusti na slobodu, odnosno da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te da ga se pusti na slobodu.

            Optuženik u žalbi po branitelju prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja  i odluke o kazni, a kako to iz žalbenih navoda proizlazi i zbog povrede kaznenog zakona, predlažući da se ta presuda ukine glede kaznenih djela iz točke 1. i 2. izreke i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem, a glede točke 3. izreke preinači u pogledu odluke o kazni, te podredno da se pobijana presuda glede točke 2. izreke preinači u odluci o kazni, kao i da se optuženika pusti na slobodu. U ovoj žalbi je stavljen zahtjev da se branitelja optuženika obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

           Prvostupanjski sud je po čl. 372. ZKP primjerke žalbi dostavio državnom odvjetništvu na odgovor, no do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odgovor na žalbe nije zaprimljen.

           Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske  na dužno razgledanje, koje je vraćajući spise predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

           Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božica Cvjetko, te optuženikov branitelj Mirko Batarelo, koji je obavijestio drugostupanjski sud da je optuženik uredno obaviješten o sjednici vijeća toga suda, ali je spriječen nazočiti, dajući objašnjenje u svezi sa žalbenim navodima da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka  iz čl. 367. st. 1. toč. 2. ZKP sastoji u tome što je na glavnoj raspravi kao predsjednik vijeća sudjelovao sudac Dalibor Dukić kao predsjednik vijeća, iako se morao izuzeti jer je u istom predmetu obavio istražnu radnju, predlažući da se pročita nalog s lista 149 u spisu, a bitna povreda iz čl. 367. st. 2. i 3. ZKP da se sastoji u tome što je optuženik pred istražnim sucem ispitan bez branitelja i bez upozorenja o pravu na branitelja, zaključno ostajući kod žalbenih osnova i navoda, te prijedloga žalbe optuženika.

           Žalba optuženika nije osnovana.

           Drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem je žalbom optuženika pobijana i iz osnova iz kojih je pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka  navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Drugostupanjski sud pri ispitivanju prvostupanjske presude nije našao da postoje povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika koje se ispituju po službenoj dužnosti.

          Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pisane prvostupanjske presude, koji se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja, te na primjenu odredaba kaznenog zakona, nalazeći da se ta presuda zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su iznijeti na glavnoj raspravi, te da su po prvostupanjskom sudu savjesno ocijenjeni svi dokazi i to svaki pojedinačno, kao i u svezi s ostalim dokazima, slijedom čega su izvođeni zaključci o dokazanosti činjenica, onih dokazno važnih i odlučnih činjenica, što je sukladno čl. 351. ZKP, a obrazloženje pisane presude sačinjeno je sukladno čl. 359. st. 7. ZKP. Ujedno drugostupanjski sud prihvaća i obrazloženje koje je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio o odabiru vrste i odmjeri kazni za svako djelo, pri opozivu uvjetne osude i izricanju jedinstvene kazne, te glede uračunavanja vremena provedenog u pritvoru u izrečenu jedinstvenu kaznu, što je sukladno čl. 359. st. 8. ZKP. Zbog toga se žalitelja iznova upućuje na obrazloženje pobijane presude, a drugostupanjski sud slijedom odredbe čl. 391. st. 1. ZKP daje sljedeću ocjenu žalbenih navoda:


        Glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

        Optuženik se u osobno podnijetoj žalbi poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 2. tog Zakona, koju na sjednici drugostupanjskog suda slijedom ovlaštenja iz čl. 374. st. 3. ZKP njegov branitelj objašnjava da je ostvarena time što je na glavnoj raspravi sudjelovao sudac Dalibor Dukić, kao predsjednik vijeća, koji je po čl. 36. st. 1. toč. 4. ZKP bio isključen od obavljanja sudske dužnosti zbog toga što je u istom kaznenom predmetu obavljao istražnu radnju, jer je po čl. 247. i 248. tog Zakona, povodom prijedloga Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku od 24. rujna 2003. broj KN-DO-5/03 naložio provođenje vještačenja radi analize mitohondrijske DNA dana 14. listopada 2002.  pod brojem Kir-742/03 (list 149), dakle, poduzeo istražnu radnju vještačenja u prethodnom, predistražnom postupku po čl. 186. st. 1. ZKP.

        Međutim, po čl. 380. ZKP na takvu povredu u žalbi žalitelj se može pozvati samo ako je prije nije mogao iznijeti u tijeku glavne rasprave ili ju je iznio, ali je prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. No, nalog o provođenju vještačenja od 14. listopada 2002. broj Kir-742/03 bio je u spisima tijekom glavne rasprave, koja je počela 24. rujna 2004. (list 1103) i nastavljena 26. listopada 2004. (list 1108), te 27. listopada 2004. (list 1111), a potom po čl. 310. st. 3. ZKP iznova počela zbog odgoda koje su trajale dulje od dva mjeseca pred istim predsjednikom vijeća i to 19. siječnja 2005. (list 1143), 29. travnja 2005. (list 1174), 14. srpnja 2005. (list 1196), te 02. rujna 2005. (list 1203), koja je nastavljena i dovršena 14. listopada 2005. (list 1210). Iz navedenih zapisnika razvidno je da je pri svakom početku glavne rasprave predsjednik vijeća objavio sastav vijeća, pozvao stranke da se očituju o tome imaju li primjedbi na sastav sudskog vijeća i da su stranke izjavile da nemaju primjedbi na takav sastav. Dakle, žalitelj je razmatranu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 2. ZKP mogao iznijeti u tijeku glavne rasprave, ali je nije iznio, pa zbog toga povreda odredbe čl. 36. st. 1. toč. 4. ZKP ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

         Optuženik u osobno podnijetoj žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, ali u navodima žalbe nema obrazloženja u čemu bi se ona sastojala, niti je optuženikov branitelj na sjednici vijeća drugostupanjskog suda slijedom prava iz čl. 374. st. 3. ZKP dao određeno objašnjenje. Drugostupanjski sud kraj ovakve žalbe, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti po čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP nije našao da postoji povreda odredaba kaznenog postupka  iz tog propisa.

         Optuženik u osobno podnijetoj žalbi ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP u svezi čl. 9. ZKP, koja bi se prema objašnjenju branitelja na sjednici vijeća drugostupanjskog suda sastojala u tome što je optuženik pred istražnim sucem ispitan bez branitelja i bez upozorenja o pravu na branitelja.

         Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da je počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka,   jer je optuženik pred istražnim sucem prvi puta ispitan 11. prosinca 2003. (list 78 i dalje), nakon posebnog izvješća PU Šibensko-kninske od 11. prosinca 2003. (list 6 i dalje), zbog osnova sumnje da je počinio kaznena djela iz čl. 90. KZ i iz čl. 188. st. 4. u svezi čl. 33. st. 1. KZ, te nakon donošenja rješenja istražnog suca Županijskog suda u Šibeniku od 10. prosinca 2003. broj Kir-931/03 o određivanju mjere zadržavanja zbog istih kaznenih djela (list 52), a prije donošenja rješenja istražnog suca istog suda od 12. prosinca 2003. broj Kio-99/03 (list 921 i dalje) i tom prilikom ispitivanja  u svojstvu uhićenika,  prema izvješću iste Policijske uprave od 09. prosinca 2003. (list 50), bio po čl. 6. i 225. st. 3. ZKP upozoren da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može biti nazočan njegovu ispitivanju, na što se očitovao da branitelja neće uzimati, a ako bude potrebno u daljnjem tijeku kaznenog postupka tražio da mu se branitelj postavi po službenoj dužnosti. Za kaznena djela iz čl. 90. i čl. 188. st. 4. KZ, glede kojih je tada bio ispitivan pred istražnim sucem, ne može se izreći kazna dugotrajnog zatvora, isto tako kazna dugotrajnog zatvora ne može se izricati niti zbog kaznenih djela iz optužnice  povodom koje je donijeta pobijana prvostupanjska presuda, a u kojoj se optuženika teretilo zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 90., čl. 188. st. 4. u svezi st. 1., te čl. 221. st. 1. i čl. 216. st. 1. KZ. Zbog pripriječenih kazni za ova djela i zbog toga što se žalitelj nije nalazio u pritvoru, a niti je nijem, gluh ili nesposoban da se sam brani, prilikom njegovog ispitivanja pred istražnim sucem nisu postojali uvjeti iz čl. 65. st. 1. i 2. ZKP da tada mora imati branitelja. Kako je istražni sudac postupio sukladno odredbi čl. 225. st. 1. do 3. ZKP, ne upotrebljujući prema okrivljeniku silu, prijetnju ili druga sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja, a izričito se odrekao prava da ima branitelja i da on bude prisutan njegovom ispitivanju u smislu čl. 225. st. 8. i 9. ZKP, njegov iskaz se u kaznenom postupku može upotrijebiti kao valjan dokaz u smislu čl. 225. st. 10. ZKP, zbog čega spomenuti zapisnik od 11. prosinca 2003. ne predstavlja nevaljani dokaz u smislu čl. 9. ZKP i na njemu je bilo dopušteno temeljiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

         Optuženik u osobno podnijetoj žalbi ističe također i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, ali je u žalbenim navodima ne obrazlaže, niti je ovu povredu njegov branitelj  slijedom ovlasti po čl. 374. st. 3. ZKP objašnjavao na način koju to odredbu kaznenog postupka prvostupanjski sud nije primijenio ili ju je nepravilno primijenio ili na koji način je na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a što da bi utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

         Drugostupanjski sud nije našao u žalbenim navodima i u objašnjenjima branitelja na sjednici vijeća da bi bila ostvarena bilo kakova povreda odredaba kaznenog postupka koju ima u vidu odredba čl. 367. st. 3. ZKP.

          Glede povrede kaznenog zakona

          Glede toč. 1. izreke prvostupanjske presude optuženik u osobno podnijetoj žalbi izričito ističe žalbenu osnovu pobijanja te presude zbog povrede kaznenog zakona, a u žalbi po branitelju na posredan način, ukazujući na razloge isključenja protupravnosti, jer da se nalazio u situaciji nužne obrane, čije je granice eventualno prekoračio, ali u stanju jake razdraženosti.

          Ovakav žalbeni prigovor nije osnovan. Naime, iako po čl. 29. st. 1. i 2. KZ protupravni napad predstavlja napad na svako zaštićeno dobro, pa tako i na spolnu slobodu te spolno ćudoređe iz Glave XIV KZ, u razmatranom slučaju optuženik se ne može pozivati na nužnu obranu zato jer se s oštećenikom, zbog svog pristajanja da izloži svoju spolnu slobodu i spolno ćudoređe, nije nalazio ni u takvom pravnom položaju kao da se s oštećenikom nalazio u ulozi međusobnih napadača, a kamoli da bi oštećenik njega bez njegove privole i silom protupravno napadao. To proizlazi iz utvrđenih činjenica da je kao autostopist zaustavio oštećenika, da su zajedno krenuli na plažu radi kupanja, gdje je optuženik legao i dopustio da mu oštećenik sjedne na njegove noge premazujući mu leđa kremom za sunčanje, a kako iz obrane optuženika proizlazi da je prije toga bio zajedno s oštećenikom u trgovini gdje je ovaj kupio takovu kremu, da su se dolaskom na plažu presvukli u kupaće gaćice, oštećenik ga je upitao neće li se kupati goli i nakon njegovog odgovora da to nije njegov "đir", nakon čega je oštećenik obukao kupaće gaćice i na njegovo inzistiranje mazao ga kremom po leđima, da bi nakon kupanja pristao da oštećenik njega maže po leđima. Tako utvrđene činjenice i okolnosti pokazuju istovremenu spremnost učesnika događaja da među njima dođe do spolnog kontakta. Nema isključenja protupravnosti temeljem nužne obrane ako počinitelj kaznenog djela na nužnu obranu nema pravo, a slijedom toga nema ni prekoračenja granice nužne ograne, niti je od značenja da li je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom.

          Optuženik u osobno podnijetoj žalbi prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona prigovarajući  da je kazneno djelo trebalo pravno označiti kao ubojstvo na mah po čl. 92. KZ.

          Žalba ni slijedom ovakovih navoda nije osnovana jer se kod ubojstva na mah po čl. 92. KZ radi o privilegiranom obliku ubojstva na koje se može pozivati počinitelj koji drugoga usmrti na mah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane žrtve. Iz istih, prethodno navedenih razloga slijedom kojih je optuženik izgubio pravo na nužnu obranu opravdano je prvostupanjski sud zaključio da nije od značenja stanje razdraženosti optuženika u trenutku kada je poduzeo opisanu radnju kojom je usmrtio oštećenika, uzimajući kamen promjera 30-ak cm, nakon što ga je oštećenik diranjem po stražnjici pokušao privoliti na spolni odnos i nakon verbalnog duela tim kamenom zamahnuo i udario ga u glavu, te mu zadao u izreci pobijane presude pobliže opisane tjelesne ozljede. Dakle, optuženik nije bez svoje krivnje bio doveden u stanje razdraženosti, a osim toga, prema nalazu i mišljenju Centra za forenzičnu psihijatriju Bolnice Vrapče i njegovom razjašnjenju na glavnoj raspravi po vještakinji dr. Nadici Buzina, čemu žalitelj ne prigovara, optuženik se u vrijeme počinjenja ovog djela nalazio u stanju intenzivne afektivne reakcije, u kojoj je, osim iznenadne konfrontacije s oštećenikovim pokušajem ostvarivanja homoseksualnog odnosa, trebalo uvažiti i primarne osobine optuženikove ličnosti u kojoj dominiraju disocijalne karakteristike, da ima probleme s kontrolom agresije i da projektira i pripisuje vlastite teškoće drugim osobama, prvenstveno s problemom kontrole agresije, a tek manjim određenim doprinosom posttraumatske cerebralne lezije, kao posljedice traume mozga iz 2001. godine.

          Optuženik u osobno podnijetoj žalbi prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona prigovarajući da je kazneno djelo trebalo biti označeno kao prouzročenje smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ.

           I glede ovog prigovora žalba je neosnovana. Naime, ovo kazneno djelo se od kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ razlikuje samo po obliku krivnje, jer počinitelj ne želi ubojstvo, niti na ubojstvo pristaje, ali ga čini kazneno odgovornim to što je olako držao da smrt neće nastupiti ili da će je moći otkloniti u smislu čl. 45. st. 1. i 2. KZ. Kod takovog djela radnja je poduzeta u nekom drugom cilju, a ne u cilju usmrćenja druge osobe. Iz utvrđenja navedenih u izreci pobijane presude da je optuženik opisanu radnju uzimanja kamena promjera 30-ak cm, kojim je zamahnuo i udario u glavu oštećenika, od kojega je ovaj zadobio opisane tjelesne ozljede, a ovo nakon što ga je oštećenik dirao po stražnjici i pokušao ga privoliti na spolni odnos i nakon verbalnog duela, proizlazi da on ovu radnju udaranja kamenom oštećenika po glavi nije poduzimao u nekom drugom cilju, osim da napadne život i tijelo oštećenika, kao što to proizlazi i iz prethodnih žalbenih, već ocijenjenih navoda, te optuženikove obrane u kojoj objašnjava da je takvu radnju poduzeo da se obrani od protupravnog napada oštećenika na njegovu spolnu slobodu i spolno ćudoređe.

         Najzad, u osobno podnijetoj žalbi optuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog povrede kaznenog zakona prigovarajući da je djelo trebalo pravno označiti po čl. 99. st. 3. u svezi st. 2. i 1. KZ.

        Nije osnovan niti ovakav žalbeni prigovor. Naime, razlika između kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. počinjenog neizravnom namjerom u smislu čl. 44. st. 1. i 3. KZ i kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 3. toga zakona sastoji se u tome što je glede subjektivnog odnosa počinitelja djela kod prvo navedenog kaznenog djela objektivno i subjektivno predvidivo da će krajnja posljedica usmrćenja biti gotovo izvjesna, na što on pristaje, a kod drugo navedenog kaznenog djela počinitelj  svjesno i voljno poduzima radnju s ciljem da drugoga teško tjelesno ozljedi ili mu zdravlje teško naruši, a usmrćenje kao krajnja posljedica koja proizađe iz nanijete teške tjelesne ozljede nije bila u potpunosti u njegovoj svijesti, već je počinitelj lakomisleno smatrao da se ona neće dogoditi ili da će je moći spriječiti, u smislu čl. 45. st. 1. i 2. KZ.

         Optuženik u osobno podnijetoj žalbi, kao ni u žalbi po branitelju prvostupanjsku presudu ne pobija zbog povrede kaznenog zakona glede kaznenih djela iz toč. 2. i 3. izreke prvostupanjske presude.

         Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud nije prihvatio optuženikovu žalbu zbog povrede kaznenog zakona, niti je ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti našao da bi postojale kakove povrede kaznenog zakona na njegovu štetu, nalazeći da je u odnosu na sva kaznena djela iz toč. 1. – 3. pobijane presude prvostupanjski sud u svemu pravilno primijenio kazneni zakon na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primjenjujući sve one odredbe kaznenog zakona koje su prema utvrđenom činjeničnom stanju došle u obzir.


         Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

         U žalbi po branitelju optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u osobnoj žalbi još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

         Iako je u osobno podnijetoj žalbi optuženika istaknuta osnova pobijanja prvostupanjske presude zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz žalbenih navoda ne proizlazi da je on pobija  zbog toga što prvostupanjski sud koju odlučnu činjenicu uopće nije utvrđivao, niti za takove činjenice nudi nove dokaze, već samo prigovara utvrđenjima odlučnih činjenica koje su iznijete u pobijanoj presudi, znači da je pobija samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, a ne još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 1. i 3. ZKP.

        Žalbenim navodima optuženik nije doveo u ozbiljnu sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica iz prvostupanjske presude u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, a niti sadržaj isprava, odnosno zapisnik o izvedenim dokazima dovode do takove ozbiljne sumnje.
 
        Glede toč. 1. izreke prvostupanjske presude optuženik u obje podnijete žalbe prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uzročnu vezu između njegove radnje udaranjem oštećenika kamenom u glavu, s nanošenjem u izreci opisanih tjelesnih ozljeda i smrti oštećenika.

        Žalba je u prethodno iznijetom smislu neosnovana. Naime, prema nalazima i mišljenjima sudsko-medicinskih vještaka dr. Marije Definis Gojanović, dr. Josipa Škavića te  toksilološkog vještaka ing. Zdravka Kovačića, kojima žalitelj ne prigovara, proizlazi da je oštećenik uslijed ovog udarca kamenom zadobio prijelom luka desne jagodične kosti s pomakom i više komadni prijelom nosnih kostiju s desne strane, koje ozljede kako pojedinačno tako i ukupno su obične teške tjelesne ozljede, a mogle su nastati jednim udarcem tupo-tvrdog predmeta što može biti kamen ili sličan predmet, time da je za nastanak takovih ozljeda potreban udarac jakog intenziteta. Vještaci su mišljenja da ovakove povrede u pravilu nikada ne dovode do smrtnog ishoda, ali da je zbog truležnih promjena na tijelu oštećenika uzrok smrtnog ishoda ostao neprepoznat, pa da su mogući uzroci smrtne posljedice koja je nastala uslijed udahnuća krvi u dišne kanale i alkoholiziranosti oštećenika  sa 3,07 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, ili raniji prijelom nosnih kostiju oštećenika od 16. ili 17. lipnja 2003. godine. To znači da ovi vještaci nisu isključili kao mogući uzrok smrti udahnuće krvi u dišne puteve koje je moglo biti izazvano nanošenjem onih tjelesnih ozljeda koje su opisane u izreci pobijane presude, ali su dopustili još druga dva moguća spomenuta uzroka takvog udahnuća krvi u dišne organe, što je izazvalo smrt oštećenika, dakle naznačili moguće suuzroke. U primjeni kaznenog zakonodavstva prema počiniteljima kaznenih djela smatra se uzročnom svaka od radnji koja može izazvati zabranjenu posljedicu, a bez koje se ona ne bi desila i pri tome ima jednako značenje, bez obzira što je ona samo doprinijela takvom ishodu. Tu nije odlučno koliko je počiniteljeva radnja vremenski udaljena od nastanka krajnje posljedice, odnosno koliko je ona po opsegu i intenzitetu, promatrana u svezi s drugim suuzrocima, značajna u suuzročenju. Bitno je da je počiniteljeva radnja učestvovala u uzročnoj vezi s nastankom smrti kao krajnje posljedice, a da kakva radnja neke treće osobe tu uzročnu vezu nije prekinula.

         Optuženik u obje podnijete žalbe glede kaznenog djela iz toč. 1. izreke pobijane presude prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu da je optuženik bio svjestan da svojom, u izreci te presude opisanom radnjom može izazvati smrt oštećenika, na što da je pristao.

         Žalba nije osnovana niti u ovom smislu. Naime, kao što je iz izreke pobijane presude razvidno, a i za žalitelja nesporno, jer je to proizašlo i iz njegove obrane, optuženik je oštećenika udario u glavu kamenom promjera 30-ak cm, nanijevši mu prijelom luka desne jagodične kosti s pomakom i višekomadni prijelom nosnih kostiju s desne strane. Prema nalazu i mišljenju spomenutih vještaka, čije mišljenje žalitelj ne osporava, udarac kamenom u glavu, da bi se nanijele ovakove tjelesne ozljede morao je biti jakog intenziteta. Prema nalazu i mišljenju psihijatrijskih vještaka Centra za forenzičnu psihijatriju Bolnice Vrapče, što je na glavnoj raspravi razjašnjavala vještakinja dr. Nadica Buzina, proizlazi da je u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela optuženik bio smanjeno ubrojiv na razini srednjeg stupnja redukcije svijesti i volje. Ovakovo, neosporavano utvrđenje osobnosti optuženika da shvaća stvarnost, te pobliža svojstva sredstva kojim se tada služio i način njegove upotrebe, znači zamahivanjem takvih kamenom, udarcem jakog intenziteta u glavu oštećenika, opravdava zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik u smislu čl. 44. st. 1. i 3. KZ bio svjestan da može oštećenika takvom radnjom usmrtiti i na to je pristao.

         Glede toč. 2. izreke prvostupanjske presude optuženik u obje podnijete žalbe prigovara da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer da niti iz iskaza oštećenice ne proizlazi da je optuženik od nje tražio spolni odnos.

         Niti ovakvim žalbenim navodima ovdje razmatrani dio prvostupanjske presude nije doveden u ozbiljnu sumnju u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP glede utvrđenja odlučnih činjenica, a do takove sumnje ne dovode niti isprave,  niti zapisnici o izvedenim dokazima tijekom kaznenog postupka. Nije odlučno da li je te zgode optuženik izričito od oštećenice tražio spolni odnos, već je odlučno da li je on uporabio silu i prijetnju da će u smislu čl. 188. st. 1. ZKP izravno napasti život ili tijelo i tako oštećenicu prisiliti na spolni odnošaj odnosno s njim izjednačenu spolnu radnju. Sve utvrđene okolnosti događaja opravdavaju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik oštećenicu, kada ju je kao stopisticu uzeo u automobil,  odbio zaustaviti automobil na mjestu gdje je ona tražila, da je ona otvarala vrata da bi iskočila iz automobila, da ju je odvezao na sporedan poljski put, uhvativši je za ruku i potegnuvši je prema sebi, te obuhvativši je rukom oko vrata i gurajući joj glavu na kočnicu, htio je poljubiti u lice dok ga je ona udarala, a on se nagnuo nad nju i milovao je po bedrima, trbuhu i pokušao uvući ruku u hlače, psujući je i prijeteći da će je ubiti, dakle, da je sve ove radnje počinio u namjeri da je prisili na spolni odnošaj, odnosno s njom izjednačenu spolnu radnju. Nikakovih mogućih i životnih konkurentnih razloga za njegovo takovo ponašanje nema, niti ih je optuženik uvjerljivo u svojoj obrani iznio, kada je objašnjavao da je to činio zbog toga što je bio pod utjecajem alkohola i drogiran, što se ona počela ponašati panično i gledati ga čudno, pa da je posumnjao nije li ga ona prepoznala kao počinitelja kaznenog djela iz toč. 1. izreke presude. Opravdano je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu oštećenice Milene Tabula, jer je  njen iskaz okolnosan, dosljedan, jer je ona kazneno djelo prijavila istog dana, dok se još identitet počinitelja kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude  nije znao i jer je njen iskaz potvrđen iskazima svjedoka Boje Tabula, Sonje Deur i Smiljana Storića, te medicinskom dokumentacijom Doma zdravlja Šibenik od 24. lipnja 2003. godine. Nikakvih protudokaza koji bi potkrijepili obranu optuženika nije bilo, niti ih žalitelj nudi.

          U žalbi optuženika glede kaznenog djela iz točke 2. izreke prvostupanjske presude ne osporava se utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik bio svjestan okolnosti da je oštećenica Milena Tabula u vrijeme događaja bila maloljetna osoba.

         Optuženik u osobno podnijetoj žalbi, kao niti u žalbi po branitelju, prvostupanjsku presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne pobija glede kaznenih djela opisanih u točki 3. izreke te presude.

         Drugostupanjski sud zbog gore navedenih razloga nije našao opravdanom žalbu u dijelu koji se odnosi na prigovore o odbijenim dokaznim prijedlozima glede kaznenog djela iz točke 1. izreke pobijane presude, radi utvrđivanja homoseksualnih sklonosti oštećenika, jer je ta činjenica u dovoljnoj mjeri pouzdano utvrđena, a nema potrebe niti za rekonstrukcijom događaja, radi provjere načina nanošenja u izreci pobijane presude navedenih tjelesnih ozljeda, jer je u pravilnoj analizi obrane optuženika u svezi s provedenim sudskomedicinskim i toksikološkim vještačenjima i ta činjenica u dovoljnoj mjeri i pouzdano provjerena, te pravilno ocijenjena.

        Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud nije prihvatio žalbu optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.


        Glede odluke o kazni

        Osobno podnijeta optuženikova žalba ne sadrži navode iz kojih razloga žalitelj pobija prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji, dok u žalbi po branitelju tu odluku pobija glede utvrđene kazne zbog kaznenog djela iz točke 1. izreke, pozivajući se na to da je optuženik djelo počinio u stanju nužne obrane, a glede utvrđenih kazni za kaznena djela iz točke 2. i 3. njene izreke navodi da je premali značaj dat utvrđenim olakotnim okolnostima, a preveliki značaj utvrđenim otegotnim okolnostima, zatim da nije bilo osnova za opozivanje uvjetne osude iz prijašnje presude na način kako je to obrazložio prvostupanjski sud, jer da se kazna za svako pojedino kazneno djelo izriče samostalno i prema okolnostima utvrđenima u konkretnom predmetu, slijedom čega da je i jedinstvena kazna odmjerena prestrogo.

         Nije prihvatljiva žalba optuženika niti zbog odluke o kaznenoj sankciji.

         Naime, optuženik koji se zapravo poziva na odredbe čl. 57. st. 1. KZ o ublažavanju kazne jer da zakon izričito propisuje da se kazna može ublažiti kada to zakon izričito propisuje u smislu čl. 29. st. 3. KZ, a iz razloga koji su navedeni u drugostupanjskoj presudi o tome da se nije imao pravo pozivati na stanje nužne obrane, takvim žalbenim navodom uspješno ne osporava odluku o utvrđenoj kazni za kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude. Isto tako, ovakvim žalbenim navodom žalitelj ne osporava uspješno ocjenu prvostupanjskog suda da na optuženikovoj strani glede kaznenih djela iz točke 1. do 3.  izreke pobijane presude ne postoje posebno izražene olakotne okolnosti, uslijed kojih bi se svrha kažnjavanja mogla postići i blažim kaznama od propisanih.

         Pravilno je prvostupanjski sud po čl. 69. st. 6. KZ opozvao uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Poreču od 23. listopada 2003. broj K-272/03, koja je postala pravomoćna istog dana, 23. listopada 2003.,  pa je i time bila u primjeni počam od toga dana, a u ovdje pobijanoj presudi utvrđeno je da je optuženik kao osuđena osoba prije toga počinio kaznena djela i to 21. lipnja 2003., 23. lipnja 2003. i 24. lipnja 2003., za koja je prvostupanjskom presudom pod točkama 1., 2. i 3. proglašen krivim, također pravilno ocijenivši da ne bi bilo uvjeta za izricanjem uvjetne osude u toj prijašnjoj presudi, da se za kaznena djela iz ovdje pobijane presude znalo. Prvostupanjski sud je slijedom takve pravilne ocjene, u skladu s odredbom čl. 69. st. 3. u vezi čl. 60. KZ postupio glede izrečene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. KZ, uzimajući je utvrđenom i postupajući prema odredbama tog Zakona o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, ne povrjeđujući time odredbu čl. 69. st. 7. KZ, jer vrijeme kušnje iz te prijašnje presude u vrijeme izricanja pobijane presude nije isteklo.

        Optuženik u žalbi po branitelju ne navodi zbog čega bi utvrđene olakotne okolnosti bile potcijenjene, odnosno iz kojih razloga bi otegotne okolnosti bile precijenjene. Optuženik u osobno podnijetoj žalbi ukazuje na okolnosti u kojima je došlo do počinjenja kaznenog djela iz točke 1. izreke pobijane presude, koje okolnosti je prvostupanjski sud utvrdio i izričito obrazložio da ih ima u vidu kao olakotne, a radi se o doprinosu oštećenika, pri čemu je olakotna okolnost u dovoljnoj mjeri u prilog optuženika vrednovana.

       Zbog iznijetih razloga drugostupanjski sud ne nalazi prihvatljivom žalbu optuženika zbog odluke o  kaznenoj sankciji, a nasuprot žalbenim navodima i prijedlogu, ocjenjuje da će se svrha kažnjavanja kako je ona propisana u odredbi čl. 50. u svezi čl. 6. KZ, ostvariti u smislu specijalne i generalne prevencije upravo utvrđenim kaznama za svako djelo, opozivom uvjetne osude iz prijašnje presude i izricanjem jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 11 godina i 6 mjeseci, u koju je prvostupanjski sud pravilno po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, time da je pri utvrđivanju kazne za kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude prema optuženiku primijenio odredbu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ KZ, utvrđujući pojedinačnu kaznu za to djelo ispod zakonskog posebnog minimuma koji je u čl. 188. st. 4. KZ propisan s kaznom zatvora najmanje tri godine, dakle uzimajući u obzir odredbu čl. 33. st. 2. tog Zakona, prema kojoj se počinitelja koji je pokušao ostvarenje kaznenog djela, ali ga nije dovršio, može blaže kazniti.

       Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 12. srpnja 2006. godine


Zapisničar:                                                                        Predsjednica vijeća:
Melita Božičević Grbić,v.r.                                                     Erika Kocijančić, v.r.


Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Pisarnice za prijepis i otpremu:

Štefica Klepac


 

Ovaj projekt podržan je sredstvima Europske unije